UJEDINJENI U SUPROTSTAVLJANJU NASILNOM EKSTREMIZMU
[embed width="" height=""]https://www.youtube.com/watch?v=QztbQ553SzI&feature=youtu.be[/embed]
Emisiju možete poslušati na youtube kanalu
Prvih 5 emisija serijala Info zona zajedničkog projekta Radija „Osvit“ Zvornik, „Feral“ Kalesija i „Pan radija“ Bijeljina, imali ste priliku da čujete u programu radio stanica u drugoj polovini prošle godine.
Baš kao što špica emisije govori, u okviru serijala Info zona, razgovarali smo sa pojedincima iz nevladinog i vladinog sektora, organizovali i dvije radionice, a sve na temu „Kako prepoznati problem ekstremnog nasilja i suprotstaviti mu se, kako odgovoriti na nasilje i ekstremizam?“
U ovim radijskim emisijama, pod simboličnim nazivom emisije sa porukom: „Ujedinjeni u suprotstavljanju nasilnom ekstermizmu, kao odgovor na nasilje i ekstremnizam, bavili smo se raznim aspektima prepoznavanja, prevencije i sprečavanja ekstremnog nasilja. Da podsjetimo i još jednom naglasimo: uloga organizacija civilnog društva u prevenciji je velika, i kao takva ona je prepoznata u usvojenoj Strategiji BiH za prevenciju i borbu protiv terorizma. Nije samo značajna uloga nevladinog sektora, već i samih građana u lokalnim zajednicama. Oni su također, i pojedinačno i kolektivno, važan činilac u identifikovanju i sprečavanju nasilja. Naročito kod ispoljavanja govora mržnje bitno je građansko učešće i saradnja u osudi govora mržnje. O tome smo već govorili u prvoj emisiji, u kojoj smo razgovarali sa aktivistima organizacija civilnog društva u Kalesiji i Zvorniku. Za radio Feral iz Kalesije tada su govorili: Fahrudin Sinanović, profesor i aktivista nevladinih organizacija, „Proaktiva“ i „Korak“ Kalesija, zatim Amra Salihćehajić iz udruženja građana „Spektar“ Kalesija, zatim Milisav Garić iz udruženja „Agro razvoj“Gojčin- Kalesija i Armin Karić iz nevladinih organizacija „XY“ i „World Vision“. Za Radio „Osvit“ u Zvorniku su pričali : Elma Mustajbašić, aktivistkinja Koalicije za pozitivni Zvornik i članica Međunarodnog foruma solidarnosti „Emaus“, te Milan Lučić Čupo, iz motokluba Zvornik, aktivista u Koaliciji za pozitivni Zvornik. Uz Kalesiju i Zvornik, i Bijeljina je uključena kao treća lokalna sredina i komšijski povezana, u kojoj su također slušaocima prezentovana i iskustva Bjeljinaca.
Koji god da je vid nasilja u pitanju naši sagovornici, ovaj put građani aktivni u društvenoj zajednici smatraju da je nasilje uopšteno problem cjelokupnog društva, u čijoj prevenciji je potreban ozbiljan i sistemski pristup. Ispoljavanje nasilnog ponašanja je evidentno tek kada se iskaže u javnosti. Prikriveno je dugo vremena nasilje prisutno u porodicama, a na našim prostorima zbog patrijihalnog vaspitanja, ovaj vid nasilja je dugo čak i negiran, i nije mu društvo pridavalo važnost koju zaslužuje. Danas se mnogo više govori o nasilju u porodici, nad ženama, verbalnom nasilju, vršnjačkom, među mladima. Može li se pojava nasilnog ponašanja identifikovati na samom početku u okruženju koje pruža porodica i kako mi kao društvo reagujemo na nasilje?
ŽENE SU NAJČEŠĆI OBJEKT NASILJA
Prvo mišljenje i govor u emisiji dolazi iz Kalesije. Hava Fazlić preduzetnica i članica Udruženja poslodavaca Općine Kalesija, kaže da se u suštini protivi bilo kakvom obliku nasilja. Najviše je govorila o nasilju nad ženama u porodici i istakla da se u dosadašnjoj praksi susretala sa ženama koje su bile žrtve verbalnog i fizičkog nasilja. Hava Fazlić je vlasnica i na čelu firme koja uglavnom zapošljava osobe ženskog pola. Ona smatra da je potrebno više javno i otvoreno govoriti o nasilju nad ženama i da je neophodno za suzbijanje nasilničkog ponašanja više raditi na prevenciji.
Hava FAZLIĆ: „S obzirom da sam ja privatni poduzetnik, odnosno poduzetnica i da 90 % moje firme čine žene, imala sam priliku da razgovaram sa nekoliko žena koje su pod raznim pritiscima prestajale da budu u braku, odnosno razvodile su se i naravno morale su da traže egzitenciju. Teško je bilo šta reći, a da bude pametno o tim ženama, teško je dati savjet, jer na neki način one 10,15 i 20 godina trpe nasilje u porodici, psihičko ili fizičko. Teško je, velim, dati nekakav savjet pogotovo onom ko živi jedan normalan život, teško se postaviti u tu situaciju, odnosno kako odreagovati na takvo nešto? Mislim da bi se o tome trebalo više pričati u školama, mediji bi trebali više promovisati neke vrijednije stvari, društveno bitne stvari za nas, osim što se svi kačimo na politiku i prepucavanje, da bi razna udruženja trebala da se medijski više oglašavaju, kako bismo pomogli tim našim naraštajima. Jer, nažalost ne radi se tu samo o ženama, radi se i o djeci, radi se o mladim ljudima, uglavnom o svim kategorijama ljudi. Svi su u takvoj situaciji ugroženi“, podvlači Hava Fazlić.
Žrtve nasilja najčešće izbjegavaju bilo kakav oblik komunikacije i uglavnmom se otuđuju i usamljuju, jer je kod njih jako vidljiv strah od nasilnika, kaže Hava Fazlić. Ovo je, smatra ona, u našem društvu nažalost još uvijek poprilično tabu tema, a u pitanju su žene koje imaju jedno ili više djece, u pitanju su porodice, a nasilnici ženama prijete i smrću i da im neće dati ni djecu da vide. Tome doprinosi i tradicija i sam status žena. Ženama se zbog tradicije najčešće kaže i savjetuje:„ćuti i trpi, nisi jedina!“
Hava FAZLIĆ: „Te žene ne žele da pričaju o tome, ali nije ih teško prepoznati. Jako su potištene, osamljuju se, ne žele da iznose nikakve svoje probleme, ne žele ni da nešto posebno puno pričaju, uvijek su u nekakvom strahu. Recimo, stalno gledaju u telefon je li ih neko zvao, je li im neko pisao poruku. Imala sam skoro jednu ženu koja je radila u mojoj firmi, nije ona nikom rekla da ima problem sa svojim mužem. Jednostavno, jedan dan nije došla na posao i poslala je poruku kako ju je muž istukao i od tada više nije dolazila na posao. Eto, ona kao više ne smije, ne može da radi i tako dalje. Sve one imaju jedno, dvoje ili troje djece, tako da ih nije teško prepoznati, ali isto tako ne žele ili ne smiju, ne znam, da potraže pomoć u raznim udruženjima ili da se jednostavno ohrabre i progovore o svom problemu. Mislim da dugo vremena daju tim nasilnicima da manipuliraju njima. U suštini ne žele da im se pomogne, da im kažete „hajde otići ćeš sa mnom tu i tu“, ne, jer ako on to čuje, ako sazna, neće mi dati dijete da vidim ili im prijete da će ih ubiti, ili tako nešto. Mislim da je jako teško doprijeti do tih žena, sad konkretno pričam o ženama, znači jako jako teško. Ulogu igra i naš komplentan društveni, socijalni status u ovoj državi, pa ima sigurno preko 70 % odraza na ponašanje i na nasilnika i na one koje trpe, jer su na neki način podložne, jer smo mi ipak na neki nacin primitivna sredina, koliko god se mi trudili da idemo u Europu i sve ostalo. Kao žene ne trabaju da rade, tako su nas učili od malih nogu: da je muškarac taj koji treba sve da obezbijedi jednoj porodici. Pa kada vi živite u braku 10 ili 15 godina i niste radili, onda je jako teško poslije toga naći posao i osamostaliti se i samu sebe ubijediti da vi to možete, da vi možete sami obezbijediti hranu svom djetetu, da možete započeti novi život. Još kad imate sa strane one „negativne“ tetke, matere, komšinice koje kažu: „'ma joj nisi jedina, šta ćeš, šuti i trpi!“ Mislim da je to ona glavna rečenica kod nas, ona glavna negatisvna rečenica, koja sve stopira“, ističe Hava Fazlić.
INTERNET, OSIM DOBRE, IMA I SVOJU MRAČNU STRANU!
Gospođa Fazlić, preduzetnica i članica Udruženja poslodavaca Općine Kalesija, posebno naglašava problem pojave interneta i ekspanzije društvenih mreža gdje su mlade osobe često, i to vrlo često, meta nasilnih grupa ili pojedinaca sklonih takvim negativnim pojavama. Problem je što ni roditelji nemaju uvida i ne mogu znati s kim njihova djeca razgovaraju na internetu, koliko god se trudili. Zato ona misli da svi trebaju da se zabrinu, jer strašne stvari se dešavaju zbog interneta. O ovome treba povesti više računa i posebnu ulogu, po njenom mišljenju, pored roditelja imaju i obrazovne institucije, ali i cijelo društvo.
Hava FAZLIĆ: „Prije nekad, kada su naši roditelji nas kritikovali vezano za školu, ili za bilo šta, niste imali nekoga koga ćete naći na chatu pa mu tamo pisati: mama ovo, tata ono, ovako onako. Mi sad ustvari ne znamo kako se postaviti prema našoj djeci, jer svi imaju mobilne telefone, imaju računare, i ako im nešto ne odgovara, jednostavno odu u svoje sobe sa svojim telefonima i vi ne možete znati s kim oni razgovaraju, koliko god se trudili. Koliko god se vi trudili sa svojim djetetom da provodite određeno vrijeme, vi ne možete znati u tim nekakvim njegovim teškim trenucima, imali smo ih i mi, ali ja nisam išla na internet i nekom drugom pričala svoje probleme, to je bila kratkotrajna ljutnja koja brzo prođe. Međutim, ovo je sada puno opasnije, te društvene mreže, sve ono što se prikazuje na njima, sve one negativne, mračne stvari koje vi možete da vidite na internetu, počevši od nasilja, pa sve dalje. Strašno, strašno šta se dešava. Mislim da bi i školstvo moglo tome puno da doprinese, da pričaju o nekim pozitivnim stvarima, o dobrim i lošim ljudima. Roditelji sa nastavnicima treba da budu na neki način partneri, a ne samo da nas zovu na roditeljski, da pričaju kad će ekskurzija ili tako nešto. Kada bi se društvo kompletno uključilo u takve stvari, kada bi se konstantno pričalo o tome, mislim da bi se to moglo dovesti na nekakav, haj'mo reći, ne normalan, nego na jedan zadovoljavajući, prihvatljiviji nivo. Da se svi možda zapitamo gdje sve ovo ide i dokle ide, jer svi mi sutra možemo da budemo žrtve nasilja. Nikad ne možete znati šta je u čijoj glavi, šta ko misli, bio to vaš muž, brat, dijete...i u šta će izrasti. Svi se mi naravno trudimo, ali ne možete nikad biti sigurni 100 %“, kaže Hava Fazlić.
„ZALUTALI“, ZBOG POGREŠNOG TUMAČENJA VJERE
Prema mišljenju Have Fazlić, strašno je koliko ljudi odlazi iz Bosne i Hercegovine i da donekle može da razumije mlade osobe. Jer, tome pogoduje loša socio-ekonomska situacija i politička nestabilnost u zemlji koja utiče na odlazak mladih ljudi u nepoznato, gdje često budu meta vrbovanja od strane određenih grupacija ili pojedinaca, koji nemaju baš najbolje namjere. Gospođa Fazlić misli da se Islam pogrešno tumači.
Islam nije ekstremizam, pojašnjava ona, jer ako se pravilno tumači Islam, on traži da poštujete roditelje, da budete fini i učtivi i poštujete starije.
Hava Fazlić: „S obzirom da sam ja jako pozitivna osoba, od mene u posljetnje vrijeme možete da čujete jednu rečenicu na koju se mnogi iznenade, kad ja kažem: „idite odavde“. Prvo treba, ako neko odluči, da želi nešto više, da ne mora da bude politički aktivan, da ne mora da bude poslušan da bi dobio neku određenu poziciju, jer jako je teško živjeti s tim da vas neko zaposli i da ste mu cijelog života dužni. Nekom kad pomognete vratite mu dug i zdravo, nisam ti više dužan. Međutim naša politička situacija je takva kakva jest. Kad je u pitanju i odlazak ljudi u taj neki vjerski ekstremizam, mislim da se Islam pogrešno tumači. Zna se šta je Islam, da je to nešto dobro, ako ga tumačite kako treba da ga tumačite. Jer tamo vam piše da trebate da budete fini, učtivi, da poštujete starije, da poštujete roditelje, majku posebno, i tako dalje i tako dalje. Ako to pravilno tumačite shvatićete da to uopšte nije nikakav ekstremizam. Nije problem toliko što odlazi omladina, uvijek su odlazili, neka idu, neka probaju, možda je ovo malo cinično s moje strane i ovog što ću reći: ja volim da kažem neka idu, neka se nauče i da rade. Ja sam bila u Njemačkoj i ja sam rekla tada: ako budem ovoliko radila u Bosni kao što radim u Njemačkoj i ne viđala nikoga i išla samo na posao, dolazila kući, išla samo na posao i dolazila kući, pa eto ima tamo veće mogućnosti da se kupi nešto i jeftinije, pa možemo i u Bosni lijepo živjeti. Da su plate male, jesu, ja jesam privatni poduzetnik, toliki su nameti državni da je to skoro neizdrživo, ni sa jedne ni sa druge strane, sve je skuplje, a plate se ne povećavaju. I neka idu i neka se radna snaga počne malo više cijeniti, ja to podržavam. Vraćam se na oono: omladina treba nekad da ide odavde, da gradi svoju budućnost, i uvijek kažem: ko ode, ne mora ni da ostane zauvijek, može se nekad i vratiti. Ali veći je problem što idu kompletne situirane porodice. Znači gdje majka radi, gdje otac radi, gdje su djeca velika, jednostavno ne žele više da im neko priča priče, priča bajke, u koju ni oni sami ne vjeruju. Eto takva je, nažalost, naša politička situacija, govorim iskreno i to jeste tako. Ne treba živjeti u zabludi, i neka priča ko šta hoće, mislim da bi bilo najbolje da gledamo svoja posla, da gledamo da nađemo bolju egzitenciju, da li ovdje, ili negdje drugo, jer strašno je koliko ljudi odlazi“, smatra Fazlić.
Gospođa Fazlić, preduzetnica i članica Udruženja poslodavaca Općine Kalesija, smatra da svi mi na neki način snosimo dio odgovornosti, jer su se i pojedinci i društvo u cjelini otuđili i zatvorili u sebe. Dodaje da nema dovoljno povjerenja, razumjevanja, kvalitetne komunikacije i razgovora među ljudima, koji bi doprinijeli kvalitetnijem načinu života, bez nasilničkog ponašanja. Gospođa Fazlić je uspješna poslovna žena i majka koja naglašava da politička nestabilnost, nasilničko ponašanje i loša poslovna klima imaju veliki uticaj, ne samo na pojedince već i na razvoj privrede i samo poslovanje. Smatra da smo zatvoreno društvo, ali da se moraju naći metodi da se vratimo jedni drugima i ponovo družimo, poslujemo, sarađujemo. Za sebe kaže da i dalje živi na način da oko sebe okuplja prijatelje i rodbinu, da cijeni i druženje sa radnicima.
Hava FAZLIĆ: „U svakom slučaju mi jesmo društvo koje se totalno otuđilo, znači mi više ne znamo ni da komuniciramo, ne znamo više izaći na kafu bez telefona i često vidite kad prođete gradom ljude u kafićima i baštama kako sjede, svako gleda u svoj telefon, i naravno da tako ne možemo ni prepozanti da li nekoga nešto tišti ili mu nije dobro. Skoro sam rekla, javno sam to rekla pred nekim javnim ličnostima gdje su me drugi kritikovali da nisam to smjela nikako reći, ja sam rekla da smo dotakli dno. Znači jako je teško, kako vi da imate motiviranog radnika ako on nema normalan život, normalnu egzistenciju, da u kući svojoj nema nekakav mir, ako je stalno u nekakvom škripcu, u nekakvom strahu, ako mu stalno nešto fali, ako ga pritiskaju sa strana, vi ne možete doći na posao i biti raspoloženi za rad. Loša je, loša klima za ekonomiju, loša je klima uopšte za sve, ja sam inače, ponavljam, jako pozitivna osoba, ali treba biti realan, trebamo svi dići svojglas. Ja ga dižem, otvoreno govorim kad god me neko „načepi“, ja istom mjerom vraćam, ne bojim se nikog drugog osim dragog Boga, pa dokle bude i dokle ide. Mislim da jesmo zatvoreno društvo, mislim da bi se trebali malo time pozabaviti, ali s obzirom da su nam mediji na neki način glavni, mislim da bi se mediji mogli više time posvetiti, a i mi se sami upitati: kako mi živi komšija i komšinica, je li im dobro ili nije? Trebali bi na neki način naći metode i načine da se ponovno vratimo jedni drugima“, zaključuje svoja promišljanja gospođa Hava Fazlić, privatna poduzetnica iz Kalesije i članica Udruženja poslodavaca Općine Kalesija.
UGROŽENIM JE POTREBNA KOMUNIKACIJA, OTVORENI RAZGOVOR
Sljedeći sagovornik u emisiji iz Kalesije dolazi iz organizacije koja je sinonim za humanitarni rad. Muamer Đedović, student medicine iz Kalesije, predsjednik je mladih Crvenog krsta/križa Federacije BiH i mišljenja je da je nasilje uopšteno problem cjelokupnog društva. On kaže da je za prevenciju nasilja potreban ozbiljan i sistemski pristup. Smatra da nasilje kao pojava posebno dolazi do izražaja u siromašnim sredinama, a da su osobe sklone nasilju uglavnom na margini društva, ili nedovoljno uključene u društvena zbivanja. Đedović ističe da je kroz svoj dosadašnji humanitarni rad prepoznao određene oblike nasilja kod osoba kojima je bila potrebna pomoć. Ipak, Muamer Đedović ovom prilikom ispričao je i konkretne pozitivne primjere, reakcije ugroženih osoba nakon pružene pomoći.
Muamer ĐEDOVIĆ: „Nasilje je generalno problem cijelog našeg društva, naročito društva kakvo je u BiH, gdje imamo lošu ekomsku situaciju. Ljudi iz mnogih razloga: zbog otuđenosti, siromaštva, zbog samog društva, odnosno odbačenosti, podložni su nasilju, gdje pokušavaju te neke svoje ciljeve ostvariti kroz nametanje svojih ideja drugima, kroz primjenu fizičke sile, odnosno kroz primjenu nasilja. Sama uloga i misija Crvenog krsta/križa jeste da pomaže stanovništu svugdje u svijetu, pa tako i kod nas u BiH. Bilo je situcija gdje smo prilikom pružanja socijalne pomoći na nekim osobama prepoznali određene oblike nasilja. To se pretežno odnosilo na porodično nasilje. Svi ljudi emotivno reaguju, većinom su to emocija tipa suza, odnosno plača, da zaplaču kada im mi pružimo tu neku pomoć. Ponekad je dovoljno i nekome se nasmijati da bi kod osobe izazvali određenu emociju. Ljudi teže toj nekakvoj socijalizaciji, ali nemaju tu priliku da pričaju sa nekim, i dovoljan je nekad i razgovor s tim ljudima da bi se oni osjećali bitniji u društvu, da neko misli na njih. Njihova potreba za komunikacijom sa drugim ljudima, da kažu ono što njih ustvari boli, što njih tišti, koji su to njihovi problemi koje bi oni željeli da prevaziđu, odnosno da riješe, kako bi njima bilo lakše i bolje, kaže Muamer Đedović.
Muamer Đedović iz Kalesije, inače predsjednik mladih Crvenog krsta/križa Federacije BiH dalje navodi da u posljednje vrijeme Crveni krst/križ sprovodi određene programe koji za cilj imaju da se osobe sklone nasilničkom ponašanju lakše adaptiraju u društvo, ali da to još nije na željenom nivou. Đedović napominje da su mladi posebna rizična grupa stanovništva, koju grupe ili pojedinci skloni nasilju nastoje uključiti u svoje redove. Upravo zbog ove činjenice on naglašava značaj civilnog društva posebno Crvenog krsta/križa, kao volonterske organizacije kroz koju mladi stiču neophodno samopouzdanje.
Muamer ĐEDOVIĆ: „Mislim da to nije dovoljno i da se posvećuje dovoljno pažnje, onda ne bi imali socijalnih slučajeva, ne bi imali ovoliki broj nasilja, kako u porodici tako i međuvršnjačkog nasilja. Evo sad je prisutno i u srednjim školama, znači na području cijele BiH. Primjetno je da vlast na određene načine pokušava da pomogne, da riješi taj problem. Generalno govorim za Crveni krst/križ, na kantonalnom i općinskom nivou postoji program koji smo potpisali tako da osobe koje imaju određene odgojno-disciplinske mjere dođu kod nas da volontiraju, odnosno to im dođe kao nekakav dobrovoljni rad čime se oni postepeno inkorporiraju u naše društvo. Oni vide ono što mi radimo i vjerovatno da će neki od njih nakon toga postati volonteri što im daje mogućnost da se promjene, odnosno da ne budu više u toj nazovimo ih rizičnoj skupini ljudi koji su podložni izazivanju nasilja. S obzirom da su mladi ljudi podložni lošim uticajima društva i da su skloni nasilju, Crveni krst/križ je naročito orjentisan na mlade ljude, jer 80 % od ukupnog broja volontera čine mladi ljudi. Oni se kroz svoj rad, kroz volontiranje, osjećaju dijelom našeg društva i na neki način su angažovani u društvu, odnosno imaju priliku da dobiju osjećaj da su bitni i značajni u zajednici“, smatra Đedović.
VOLONTIRANJE MLADIH JE JEDNO OD RJEŠENJA
Muamer Đedović ističe pozitivne vrijednosti volonterskog rada i angažmana u nevladinom sektoru. On smatra da volonterizam pojedincu, ali i zajednici može donijeti mnogostruku korist. Sam Đedović, predsjednik mladih Crvenog krsta/križa FBiH ističe da je njemu lično rad u ovoj humanitarnoj organizaciji mnogo pomogao. On smatra da bi konkretna rješenja uz veći angažman vlasti i civilinog sektora pomogli u rješavanju problema, sveprisutnijeg problema odlaska mladih ljudi iz BiH.
Muamer ĐEDOVIĆ: „Svi govore i vlast, odnosno nadležni organi kako nam mladi odlaze, kako treba mlade zadržati ovdje, a ustvari niko ništa ne preduzima po tom pitanju: kako dakle i na koji način da mladi ostanu ovdje. Svodi se sve na priču, a ustvari nema nikakvog programa, gdje bi kroz program privukli mlade da ostanu. Sve se vrti na toj priči i idemo sve u krug: jedni prebacuju na druge i nevladin sektor mislim da bi trebao više da radi na samoj promociji tog volonterizma kako bi uključio mlade ljude. Mi nemamo dovoljno organizacija mladih. I ako imamo one se svode na 2-3 čovjeka, odnosno na 2-3 osobe koje vode tu organizaciju dok ostali mladi ljudi nemaju nekakve koristi od toga. Ili se ti projekti svedu na 2-3 do maksimalno 5 osoba i radi se na području jedne uske zajednice. Nema nikakvog globalnog projekta, globalnog programa gdje bi se uključili iz drugih organizacija kako bi osnažili mlade ljude da ostanu u našoj zemlji. Gdje bi osnažili mlade ljude da se priključe brojnim volonterskim organizacijama, jer mislim da prvenstveno kroz volonterski rad mogu doprijeti, kako razvoju svoje sredine tako i svom ličnom razvoju. Iz ličnog iskustva znam da Crveni krst/križ radi dosta toga dobrog. Ono što predstavlja problem je to što se mora dosta vremena odvojiti za volontiranje, naročito ako pored toga imate i nekih drugih obaveza. Volontiranje mi je donijelo da sam upoznao brojne ljude iz cijele BiH, ljude koji mogu uticati i ljudi koji su donekle uticali na moj lični razvoj, i na razvoj moje sredine. Ono što je jako bitno kada se odlučite da volontirate da date svoj maksimalni doprinos, da to ne bude samo na dan, dva, mjesec, pa više neću, pa opet prekidate, znači potreban je određeni kontinuitet u volontiranju da bi se nešto ostvarilo“, mišljenja je Muamer Đedović.
Emrah Muminović koji je također iz Kalesije, inače član udruženja građana „Spektar“, ističe da narod prepoznaje samo fizičko nasilje, a posebno je opasno verbalno psihičko nasilje, naročito nad djecom i mladima. Verbalno nasilje koje je jako prisutno u društvu, a o kojem se veoma malo govori, ostavlja dugoročne posljedice. Zbog toga Muminović smatra da razgovor o prevenciji nasilničkog ponašanja treba početi još u školama, koje bi pored obrazovne trebale imati izuzetno veliku ulogu u odgojnom i vaspitnom smislu. Prvi odgoj kreće od kuće, ali se usavršava u školama.
I PSIHIČKO NASILJE JE VELIKI PROBLEM
Emrah MUMINOVIĆ: Po shvatanju većine našeg naroda, nasilje je samo ukoliko dođe do fizičkog obračuna. Međutim, malo pismeniji, obrazovaniji, oni itekako shvataju šta znači verbalno nasilje i verbalna komunikacija. Nažalost, sama psihologija kaže ukoliko je dijete izloženo nekom verbalnom nasilju, odnosno psihičkom nasilju, to ima jak odraz na psihu djeteta ili tinejdžera pogotovo, da to naš mozak može da sačuva do 20 narednih godina i da tek poslije 20 godina dođe do eskalacije gdje čovjek sam zastane i da se zapita: „otkud to baš meni?“ Zato što je „povrijeđeni“ mozak spreman da verbalno nasilje sačuva niz godina, a onda da dođe do eskalacije, i nažalost do raznih psihičkih bolesti i poremećaja. Haj'mo reći da suzbijanje nasilja treba da krene od najranijih godina, od obdaništa, osnovne škole. Nažalost, naše škole sve više i više gube taj prefiks „odgojna ustanova“, gdje se koncentrišu i akcent stavljaju na obrazovanje, ali odgoj itekako treba da utiče na odrastanje djeteta. Kao što svi znamo prva škola djeteta jesu - njihovi roditelji. Ta prva škola i prvi odgoj nosi se dakle od kuće pa se dalje razvija i usavršava u školama, i nevladinim organizacijama ili vladinim. Nažalost imamo sve više nevladinih organizacija, a država ne investira baš toliko u omladinu, i mislim da naš mentalitet jeste takav da roditelji drže djecu kod kuće umjesto da ih angažiraju u raznim organizacijama, sekcijama, sportskim udruženjima. Dijete sa 4 i po godine već je spremno za društvene projekte“, smatra Muminović.
Emrah Muminović je mišljenja da potencijalne žrtve nasilja mogu biti sve osobe, bez obzira na životnu dob, i on dodaje da osobe koje su imale problema sa nasiljem trebaju iskreno i otvoreno kroz razgovor sa najbližim pokušati doći do rješenja.
Emrah MUMINOVIĆ: „Žrtve nasilje mogu da budu sve osobe od 7 do 77 godina, pa i starije. Isticanje svog vlastitog problema roditeljima ili svojim prijateljima, svojim bližnjim jeste najbolje rješenje, jer sama psihologija kaže: ukoliko čovjek prizna i iznese svoj problem, to je prvi korak ka rješavanju tog problema. Ukoliko ne zna sam da pronađe rješenje da to pokuša sa svojim najbližima kojima najviše vjeruje, u čijem društvu se osjeća najhrabrije da iskaže svoj problem. Ukoliko je pod nečijim pritiskom, da to u korelaciji sa svojim najbližim rješi i da nađe adekvatno rješenje za to“, kaže Muminović.
Slično kao i predhodni sagovornici, član udruženja građana „Spektar“ iz Kalesije, smatra da internet i društvene mreže imaju veliki uticaj, posebno na mlade ljude. Internet mlade ljude može odvesti u totalno pogrešnom pravcu, ukoliko se ne kontroliše. Zato bi na tom polju trebalo preduzeti hitne i odlučujuće korake kako bi se barem umanjilo i ublažilo nasilje i zaštitili posebno mladi, koji po njegovom mišljenju nisu na listi državnih prioriteta i zato odlaze na zapad.
Emrah MUMINOVIĆ: „Nažalost, internet kao javni servis ili društvena mreža je dostupna skoro pa u svim kućama. Internet koliko dobrog daje, toliko lošeg nudi. Ono što smatram važnim je, uspostavljanje normalne, iskrene veze između roditelja i djeteta. Jer roditelji, nažalost, nemaju baš stalnu pažnju nad djetetom ukoliko je dijete na internetu, odnosno na svim tim društvenim mrežama poput FaceBook-a, Instagrama i svih ostalih društvenih mreža. I nažalost to daje lošu sliku o današnjoj omladini. Jer, kada pogledate kada šetate ulicom i vidite 90 % populacije, odnosno omladine da hoda i gleda u mobitele i ne obraća pažnju na bilo kakav javni svijet. Oni žive u tom svom nekakvom konfuznom virtualnom svijetu. Stoga imam blagu brigu za naših narednih 10 godina. Društvo se o ovim pojavama ne brine uopće. Omladina se ne nalazi na listi državnih prioriteta i sve više i više mladih odlazi, kaže na kraju Emrah Muminović, član Udruženja građana „Spektar“ iz Kalesije.
PORODICA JE PRVI STEPEN RJEŠENJA PROBLEMA NASILJA
Jasno je da način borbe protiv nasilničkog ponašanja podrazumjeva šire uključivanje zajednice, javnost kao obični građani naglašavaju da u borbi protiv nasilja moraju biti uključene sve relevantne institucije, od vlasti na svim nivoima do obrazovnih, zdrastvenih, policijskih, pravosudnih i socijalnih institucija koje svojim djelovanjem mogu dati značajan doprinos da se svaki oblik nasilja svede na najmanju moguću mjeru. Sagovornici su u ovoj emisiji, svako sa svoje strane, govorili o raznim vidovima nasilja dajući svoja mišljenja zbog čega je nasilje sve prisutnije i šta preuzeti da se nasilna ponašanja svedu na najmanju moguću mjeru.
Porodica je osnov, da li je problem agresivnosti prisutniji u brojnijim porodicama, u Zvorniku pitali smo Draganu Ćupović predsjednicu Udruženja roditelja sa četvoro i više djece „Naši anđeli“. Da li u višečlanim porodicama ima problema sa odrastanjem djece i kako se suočavaju sa agresivnošću?
Dragana Ćupović: „S obzirom da ja vodim Udruženje roditelja sa četvoro i više djece „Naši anđeli“ u Zvorniku, pokrivamo čitavu opštinu i ima mnogo porodica koje mogu da pohvalim. Negdje kad dođete, u neku skladnu porodicu, ljubavi se osjeti, primjeti se, blista, i ti roditelji koji toliko pažnje poklanjaju djeci imaju sjajnu porodicu, postigli su veliki uspjeh. Ali isto tako, s druge strane imamo porodica koje su naučile na neki tuđi račun da žive i u tome su pokvarili svoju djecu koja očekuju i nemoguće i onda se sile nad drugom djecom i tu se pokaže ta nestrpljivost, loše ponašanje koje nekad izaziva tuču i ostalo“.
Kako pomoći da se period puberteta što lakše prebrodi i pomoći roditeljima zanimljiva su iskustva i kako to rješavaju u Udruženju roditelja sa četvoro i više djece „Naši anđeli“.
Dragana ĆUPOVIĆ: „Imali smo nekih radionica gdje su neke porodice bile uključene, da im se pomogne, čisto da djeca kada dolaze u pubertet, kako da se snađu s njima, kako da razgovaraju, šta da urade. Često se mi ili sastanemo ili čujemo tako da razmjenimo mišljenja. Negdje neko nesiguran, imamo mladih roditelja koji su nesigurni pa kroz neki strah, da li ovako da li onako, pa traže podršku drugog roditelja koji je sve te godine izvodio djecu na pravi put da kažu savjet, uz podršku jedni drugima. Dva–tri slučaja su se desila gdje je bio uključen Centar za socijalni rad, koliko znam. Ti isti roditelji su imali razgovore sa psihologom ili u školi pošto smo imali problem jedne djevojčice u školi, pa bio je razgovor sa psihologom, sa pedagogom, direktorom. Tako da su gledali i nastojali da se pomogne tom djetetu, a isto tako i roditelju“, kaže Dragana Ćupović.
NUŽNA JE SINERGIJA PORODICE I DRUŠTVA
Porodica je ta u kojoj djeca stiču navike, zato sve počinje iz porodice, mišljenja je Dejan Gajić, trener košarkaškog kluba „Zvornik Basket“ koji je sa nama podjelio svoja iskustva iz rada sa djecom mlađih uzrasta u sportu.
Dejan GAJIĆ: „To da se dijete ponaša drugačije od ostale djece i izlazi iz nekog sistema i prihvatljivog ponašanja, ja vjerujem da se to nosi iz kuće. Znači da treba da se roditelji malo više pozabave svojom djecom, mada je situacija takva kakva jest, da roditelji dosta rade i da bi uspjeli uopšte da ih prehrane i tu se gubi taj neki kontakt između roditelja i djece. Smatram da čitava zajednica u suradnji sa roditeljima mora da se uključi da bi se što manje takve djece pojavljivalo u sportskim klubovima, kasnije u nekim drugim institucijama, organizacijama, da ne bismo imali takve ličnosti poslije u našoj sredini, u našem gradu, jer to će za određen broj godina biti punoljetne osobe, formirati svoje porodice, prenijeće dalje tu agresiju, taj način ponašanja neprihvatljiv, prenijeće na svoju djecu. Automatski dobijamo novu generaciju djece koja se ponašaju tako kako ne bi trebalo i mislim da to može da ide u nedogled ako se ne uključimo svi i ne aktiviramo svi kao zajednica i roditelji naravno. Znači prvenstveno roditelji, da to iz kuće krene kako treba i da prihvate savjete i trenera i profesora i nastavnika, jer mislim da su za razliku od nekih ranijih godina gdje su učitelji, nastavnici i profesori bili uzor i roditelji su ih takve predstavljali svojoj djeci. Sada se oni omalovažavaju, ne cijeni se njihov rad i mislim, opet kažem, da sve to kreće od kuće i onda to dijete ne poštuje ni svog trenera, nastavnika ni učitelja i onda dolazimo do ovoga o čemu pričamo“.
Dejan Gajić naglašava da su oni u klubu uspostavili odličnu komunikaciju sa roditeljima i da ne dozvoljavaju u klubu da se djeca ponašaju neprimjereno, a da sama grupa utiče pozitivno na svakog člana.
Dejan GAJIĆ: „Imamo dobru komunikaciju sa roditeljima, na treninzima našim, na utakmicama, tako da takvo ponašanje apsolutno nije prihvatljivo u našem klubu, i velika većina djece se ponaša u skladu s našim pravilima i nekim normama ponašanja. Tako da dijete kada dođe sa nekim pojavama agresije i neprimjerenog ponašanja sigurno da strči od grupe. Mi pokušavamo da grupa utiče na njega zajedno sa nama i da se to dijete uklopi u naš sistem koji mi vrednujemo i koji želimo da uspije kod naših igrača. Ono dijete koje ne uspije da se uklopi, ono napušta našu sredinu i ne može da bude dio našeg kluba. Ti prvi znaci njihove agresivnosti se vide već na treninzima u nekim duelima, u njihovoj kontakt igri, također vidi se na prijateljskim utakmicama, na prvenstvenim utakmicama, gdje ne mogu da podnesu jači kontakt sa protivnikom, sudijsku grešku ili nešto što on misli da je greška sudijska. Tako da pokušavamo razgovorom, pričom, kaznama što se tiče fizičke snage, da li su to sklekovi, trbušnjaci, nebitno, da ih ubacimo u naš sistem da ga shvate da se ne mogu ponašati onako kako oni žele, već kako je podređeno u klubu kao sva ostala djeca“, ističe Gajić.
STARIJI, SVOJIM PRIMJEROM, TREBAJU UTICATI NA MLADE
Košarkaški klub „Zvornik basket“ je primjer sportske sredine u kojoj treneri djecu ne podučavaju samo sportu već na njih utiču učeći ih i moralnim vrijednostima, a sve sa ciljem da od njih postanu ne samo dobri sportisti, već i pravi ljudi, naglašava Dejan Gajić trener košarkaškog kluba „Zvornik Basket“.
Dejan GAJIĆ: Mi u košarkaškom klubu „Zvornik Basket“ smatramo da nam je najveći uspjeh ako uspijemo od njih napraviti dobre ljude, prije svega, pa onda naravno i košarkaše. Trudimo se da im predstavimo prave vrijednosti, da ih učimo da oni usvoje prave vrijednosti. Prije svega mislim na druženje, na pomaganje slabijim od sebe, starijim od sebe. Mislim da je sada neka iskrivljena slika društva da se ne osjeća potreba, proći će se pored nekog ko je povrijeđen, ko je u problemu, kome bi mogli mi da pomognemo. Navest ću primjer: ako je neko pao sa bicikla, neko stariji recimo, prije će se djeca nasmijati i proći kraj njega, nego što će prići da mu pomognu, da ga podignu. Moramo da dopremo do njih da shvate da je lijepo pomagati i davati i da je u tome suština života. Što se tiče uticaja grupe, mislim da grupa može puno više uraditi nego pojedinac, nebitno ko je u pitanju, majka, otac, profesor, učitelj, trener. Zato govorim da se uključi čitava zajednica. Ne možeš ti da strčiš, ti ako si dobar, ako si dobro dijete, vaspitano, kulturno, ako se družiš sa grupom, hajde da ih nazovemo huligana ili kako već, ili problematične djece, ti moraš da postaneš kao oni, ili ćeš napustiti to društvo. Ako si ti mali huligan i ako imaš neko agresivnije ponašanje ili neprimjereno toj grupi sa kojom se družiš ti ili ćeš se prilagoditi toj grupi i postati kao oni ili ćeš napustiti tu grupu. Suština jeste da pokušamo da zadržimo dijete u što boljoj sredini, jer kroz određeno vrijeme ono bi trebalo da se prikloni njima i da postane kao oni. U slučaju da ne može da se uklopi u tu sredinu ni poslije određenog perioda, onda je već vrijeme da se uključe neke nadležne institucije i da probaju one da dopru do njega“, mišljenja je Gajić.
Rezultat takvog rada jeste da u devet godina rada košarkaškog kluba „Zvornik basket“ nije nikada bilo problema na utakmicama, treninzima, u odnosu sa djecom i roditeljima. Sigurno da je to i uspjeh trenera i veoma je važan način kako se ponaša i kako se postavi trener, stav je Dejana Gajića.
Dejan GAJIĆ: Ja do sada, znači za ovih 9 godina stvarno nisam imao ni jedan problem. Odigrali smo mnoštvo utakmica sa mnogo različitih ekipa iz Federacije BiH, iz Srbije, imali smo utakmice sa ekipama iz Hrvatske, Makedonije i nikada, hvala Bogu, ni jedan incident nismo imali. Znači nismo imali ni jedan incident, ni manji ni veći. Ja vjerujem da nije došlo do toga zato što se u klubu postavljamo od početka tako da je to apsolutno neprihvatljivo za nas, da oni koji žele da idu u tom pravcu, a ne u pravcu druženja, promocije košarke, promocije našeg grada i kluba da nisu prihvatljivi kao takvi u našem klubu. I kao što sam već rekao, ta djeca ili su se priklonila našim načelima koje imamo u klubu, ili su napustila naš klub. Mislim da sve potiče od tog sistema koji se postavi u klubu, u društvu, u tim organizacijama koje treba da sarađuju i u situaciji između dvije košarkaške ekipe. Jako je važan način na koji se postave treneri dva kluba: ako mi imamo saradnju, ako mi imamo korektan odnos jedan prema drugom, to se prenosi i na djecu. Ako trener zrači nekom mržnjom ili agresivnošću, ako je on takav sigurno će to prenijeti na svoju ekipu i onda će da dobije skandal na utakmici, dobit će tuču, dobit će uvrede, dobit će svašta, znači ono što ne treba da prati jednu sportsku manifestaciju, zaključuje na kraju košakaški tener iz Zvornika, Dejan Gajić.
U ovoj emisiji sa sagovornicima smo pričali o tome kako pojavu nasilnog ponašanja identifikovati u okruženju kojem pruža porodica, da li je problem agresivnosti prisutniji u brojnijim porodicama, kako prepoznati i uticati na agresivnost, da li uopšte mi kao društvo reagujemo na nasilje, koja su iskustva rada sa djecom mlađih uzrasta u sportu?
U emisiji su govorili iz Kalesije:
- Hava Fazlić, preduzetnica i članica udruženja „Poslodavaca“ Opštine Kalesija;
- Muamer Đedović , predsjednik mladih Crvenog krsta/križa FBiH;
- Emrah Muminović, član Udruženja građana „Spektar“, Kalesija;
a iz Zvornika :
- Dragana Ćupović, predsjednica Udruženja roditelja sa četvoro i više djece „Naši anđeli“ i
- Dejan Gajić, trener košarkaškog kluba „Zvornik Basket“
Emisiju realizovale: redakcije “Ferala” i “Osvita”, a na programu je u isto vrijeme na frekvencijama radio stanica: “Feral” Kalesija, Radio “Osvit” Zvornik i Pan radio iz Bijeljine, koji je emisiju prilagodio emitovanju za grad Bijeljinu.
“Objavljivanje ovog programa dijelom je finansirano grantom Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država. Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država.“
