Škola trčanja u Zvorniku koja postoji već dvije godine, nema ni jednog člana muškog pola. Škola koju vode Slavica Mandić i Andrea Radiša okuplja naše sugrađanke, majke, domaćice, zaposlene žene koje su u njoj pronašle svoje utočište od brzog načina života i svakodnevnog stresa. Sve članice ističu jedno - da je atmosfera neverovatna, da dobijaju ogromnu podršku i da ostvaruju, za njih nevjerovatne rezultate. Mada se mnoge odlučuju da počnu sa trčanjem da se riješe suvišnih kilograma, benefiti su mnogo veći: zdrastveni sistem im je znatno bolji, raspoloženje takođe, a na ovaj način lakše prebrode sve prepreke tokom dana.
Slavica Mandić trener u Školi trčanja ističe da je atletika najjeftiniji sport jer zahtjeva patike, udobnu garderobu i dobru volju. Treninzi su na obali rijeke Drine ili gradskom stadionu svakog utorka, četvrtka i nedelje. Mandićeva dodaje da su naše sugrađanke vrijedne i odgovorne, a to pokazuju i rezultati učešća na mnogobrojnim trkama i polumaratonima. Nedavno su se vratile sa Nike trke u Beogradu, gdje je učestvovalo 20 trkača iz Zvornika koji su uspješno istrčali 10 kilometara.
Jedna od učesnica ove trke bila je i naša sugrađanka Mirjana Govedarica koja se trčanjem počela baviti u aprilu prošle godine. „ Trčanjem sam se počela baviti iz radoznalosti i da provjerim svoju fizičku spremnost. Prije trčanja imala sam dugo problema sa koljenom i mišićima koji ga drže, često sam bila na fizikalnim terapijama, ali danas nakon godinu dana trčanja ja više tih problemama nemam. Mirjana je u svijet trčanja uvela i svoju 10-to godišnju kćerku koja se bavi odbojkom i uspješno su zajedno pretrčale 5 km trke u Tuzli.
Na nagovor svog sina koji je član Atletskog kluba Zvornik počela je sa trčanjem i Dragana Grujić. Ona kaže da nije zažalila jer je stekla divne prijatelje, tri puta nedeljno obavezno dolazi na treninge, a i pored toga silazi do šetališa na Drini i trči rekreativno.
Ipak čini se da je Zrela Milić Kajiš mnogo učinila na promociji trčanja u našem gradu. Učiteljica koja je pred penzijom kaže da je u svjet trčanja ušla nakon što je vidjela rezultate rada porodice Mandić sa njenim učenicima, koji su postali sposobniji i jači , kako u fizičkim tako i psihičkim sposobnostima. „Presrećna sam što sam u ovoj trkačkoj zajednici i to je moja terapija u kojoj uživam“ ističe Milić Kajiš i dodaje „ranije sam bila neaktivna i zbog toga često na fizikalnim terapijama zbog kičme i nogu, napredak od tada je nevjerovatan, jer ja sada trčim polumaraton od 21 km. „Mi žene nismo ni svjesne koliko dnevno imamo posla, peglanja, pranje, kuvanje, posao, a trčanje predstavlja mogućnost da zaboravite na sve i još steknete bolje raspoloženje koje će vam pomoći da se lakše izborite sa svakodnevnicom„ dodaje Milić Kajiš. Sjećajući se svojih početaka kada je u pitanju trčanje, ona kaže da se susrela sa mnogo, od toga da zbog visokog pritiska ne bi smela da trči, do godina, ali slušala je sebe i nije dozvolila da je okolina pokoleba. Svaki početak je težak, ali na početku nakon zagrijavanja, trčala sam minut, minut odmarala, sve u okviru svojih mogućnosti kaže Milić Kajiš i dodaje da sutradan obavlja sve poslove bez poteškoća. Mislim da trčanje svakog prima u zagrljaj zato pozivam sve da nam se pridruže ističe Milić Kajiš.
