U prošloj emisiji iz serijala „Izbori se – glasaj i odluči“, naša sagovornica bila je predsjednica udruženja roditelja hendikepirane djece i omladine „Leptir“ iz Srebrenice Željka Katanić, koja je govorila o participaciji ove kategorije stanovništva u društvenom i političkom životu, nerazumijevanju okoline i institucionalnim barijerama. Pokušali smo da odgovorimo da li je inkluzija iluzija ili ne i koliko su ovakva udruženja i osobe s poteškoćama u razvoju i njihove porodice vidljive u lokalnoj zajednici i koliko se uopšte njihovim problemima bave političari i partije u svojim programima?
Jedan dio pitanja smo razmotrili, ali tema je ozbiljna i obimna, a ovaj put Željka Katanić je govorila o izborima iz perspektive porodica i udruženja osoba s invaliditetom. Da li se pristup političara menja u izbornim godinama, kada su u pitanju problemi i radu udruženja, koja su aktivnosti posvetila osobama sa poteškoćama u razvoju i invalidima, ili je u načelu isti odnos? Izvještava li se o pitanjima bitnim za osobe sa invaliditetom tokom političkih kampanja? Da li i kako je osobama sa hendikepom osigurana pristupačnost izbornom procesu, na jednak i ravnopravan način kao ostalim građanima? Da li su na dan izbora ova lica samo interesantna političarima, a nakon toga na njih se zaboravlja?
Predsjednica udruženja roditelja hendikepirane djece i omladine „Leptir“ iz Srebrenice Željka Katanić, iz ličnog i dugogodišnjeg iskustva, lako je odgovorila na sva pitanja. Ne čudi, jer se isto stanje ponavlja godinama, a potvrdili su to i gađani u anketi.
Stepen uspješnosti jednog društva, između ostalog, mjeri se i po tome koliko pomažemo ranjivim kategorijama stanovništva i njihovim porodicama, kaže predsjednica udruženja „Leptir“ Željka Katanić. Sa ponosom je istakla da djeca i mladi itekako imaju svojih uspjeha i postignuća, ali da su mediji često zatvoreni za njih i da se izvještava samo o lošim i negativnim stvarima. Tako je stalno, bez obzira, svake godine.
Porazno je što upravo članovi Udruženja „Leptir“ i sama Željka Katanić, imaju brojne uspjehe predstavljajući upravo Bosnu i Hercegovinu i ovdašnje lokalne zajednice, koje za to „baš i ne mare“.
Podsetila je Katanić na njihove postignute sportske rezulatate: „Ova djeca i mladi ljudi i te kako imaju dobra postignuća u sportu, u kulturi, na takmičenjima, samo se o tome ćuti. Mi imamo oko nas neku, blokadu, nekad i medijsku. koji jednostavno, o našim postignućima ćute. Mi za neke male novce možemo mnogo da napravimo i napravili smo. Naš odlazak prošle godine na Svjetsku olimpijadu u Berlin. Naše ljetne olimpijske igre gdje je učestvovalo 198 država. Iz Udruženja „Leptir“ je otišlo sedam sportista. Četiri sportista su bili u inkluzivnoj košarkaškoj reprezentaciji, dva atletičara, iz Srebrenice, Bratunca i Milića. Da li su dočekani? Jesu, u Srebrenici, i ja moram biti bezobrazna, mislim, fala njima ali su iskoristili... Mi smo bili, i šetnja beba. I tada smo se pojavili. Ali fala im, dočekali su nas. U Milićima, Bratuncu? Evo ja ovom prilikom pozivam sve da uđu na youtube, pogledaju otvaranje ljetnih Olimpijskih igara u Berlinu 2023, Abu Dabi 2019, Los Anđelesu 2015, Šangaj, 2007. Samo da pogledaju otvaranja, koji je to spektakl. Možda zadnjih tri godine, imamo medijsku pažnju za specijalnu olimpijadu i postignuća ovih ljudi i na nivou države, a to nismo imali. A na lokalu, jednostavno niko te rezultate uopšte ne pika. Evo ja sam selektor reprezentacije BIH, imam četiri Svjetske olimpijade iza sebe. Mi smo prošle godine donijeli bronzani pehar, treće mjesto smo u svijetu u košarci. Četvoro mladih sportista, dva sa invaliditetom, dva tipično razvijena su, iz Bratunca i Milića, iz „Leptira“. Ova dva momka su naši volonteri. Dvoje atletičara. Mehidin Mehmedović na 3.000 metara, drugo mjesto u svijetu. Pazite, 198 država! Dajana peto mjesto. Ma niko spomenuo nije. O čemu pričamo?! Mi se trudimo ali ne znam kako ljudi uopšte funkcionišu na nečiji uspjeh.“
Uskoro će biti održani lokalni izbori, Željka Katanić navodi da je i prilikom izbornog procesa prisutna određena doza diskriminacije i pita zašto nema tumača i asistenata koji mogu pomoći, biračka mjesta nemaju adekvatne prilaze za invalide, a nema dovoljno ni takozvanih mobilnih glasačkih timova. Ipak, ono što najviše boli je politička manipulacija i uslovljavanje ranjivih kategorija stanovništva raznim vrstama pomoći po principu obećanja – daću ti nešto sitno, ali ću ja glasati za tebe kasnije, jer ti si nesposoban, naglašava naša sagovornica. To i nije mala populacijea, jer procjene govore da osobe sa hendikepom i nekom vrstom invalidnosti čine oko 15 posto populacije.
„Što se tiče mobilnih timova, izlazak na teren, to po političkoj i onda manipulišu s njima. Pusti mene da kažem, ne znaš ti, daj ovo, daj ono,“ ističe Katanić i predlaže: - Mislim, zar ne bi bilo logično da dođu do nas? Pa da pitaju nas: da li imate tumača znakovnog? Oni ne razmišljaju da ima gluvih osoba, da njima treba prevodilac. Da li ima osoba koje ne mogu da pričaju, da li ima ne da su gluve već, jednostavno, čuju ali ne mogu da pričaju. Da li ima osoba koja ne može da piše? Ti meni pusti mogućnost, imam pravo izbora. Što bih ja verovala mom bratu, ako moj brat recimo hoće u SNSD a ja hoću u SDS ili SDA? Nemoj presiju nada mnom vršiti. Pusti me. Neka sam ja osoba sa invaliditetom, ali ja želim da ja što mislim da će meni poboljšati neki kvalitet života. Pusti me da ja iskažem svoje mišljenje. Međutim, to ovdje nema. Pred izbore, tada ćete vidjeti, jednokratna novčana pomoć, to se tako samo daje. A trebalo bi, jednokratna novčana pomoć se daje osobama u stanju potrebe s fokusom na osobe s invaliditetom svakih šest mjeseci. Doskora naši korisnici nisu mnogi znali da imaju svakih šest mjeseci pravo na tu novčanu nadoknadu. Mi smo imali momenat da me zovu i kažu: jesi li ti, bogati, poslala sviju? Jesam, što? To je njihovo zakonsko pravo, i šta? E sad se tim kupuju glasovi. Ja ću to javno da kažem. Možda ću i odgovarati nekome. Ali se kupuju glasovi tim jednokratnim novčanim pomoćima. Ja mislim da Srebrenica i Bratunac su jedine dvije, možda, opštine, možda su jedine, a moguće i da nisu, u kojima opština daje jednokratnu pomoć. Valjda to treba Centar za socijalni rad. Nije da se jednom manipuliše s tim. Isto tako tuđa nega i pomoć. Imate kašnjenje u nekim opštinama po par mjeseci. Recimo, tuđa nega i pomoć, ta novčana davanja pola opština daje, pola Ministarstvo. Vjerujte mi, Ministarstvo nikad nije kasnilo. I sad, četiri mjeseca kasni se. Pa čekaj, isplati dva mjeseca jer si nakupio iz Ministarstva. Znači, pola možeš, što ne daš? I to je neki vid manipulacije. Sad imamo, recimo, ne znam kako su ostale opštine, zatrpana higijensko-prehrambenim paketima. Odjednom se dijeli to. Odjednom se dijeli brašno, odjednom se dijeli ovo, odjednom se dijeli ono. Pa imamo i plastenike. Imate pozive od međunarodnih organizacija za plastenike ili freze ili nešto, i onda onaj političar kaže: ja sam tebi to dao, ja sam tebi to namaknuo, pa ti znaš kad budu izbori.“
Zakoni postoje naglašava ponovo predsjednica udruženja roditelja hendikepirane djece i omladine „Leptir“ iz Srebrenice Željka Katanić i ističe da se oni kao roditelji ove djece pitaju, hoće li koja marka doći do njih.
„Ima li nas i naše djece i gdje, ili ćemo i dalje morati da preživljavamo od danas do sutra“ – samo su neka od pitanja koja Željka Katanić adresira nadležnim organima i u toku i van izborne kampanje i na koja ne dobija odgovore. Iskustvo je dugogodišnje, a borba oko obezbeđenja prostora ilustruje kako se prema ovom udruženju i populaciji odnose političari.
„Mi smo nekad bili u Domu kulture gdje je bilo oko 6-7 nevladinih organizacija. Mi smo dobili jedan prostor ruiniran gdje se vidio svod gore. Dvije hiljade treća godina je bila globalna godina osoba sa invaliditetom. Na ime našeg Udruženja, na ime naše djece je krov napravljen, pa uvedeno od japanske ambasade grijanje, što-šta je urađeno, voda, instalacije, svašta nešto se promijenilo, i 2008. godine nas istjeraju iz tog prostora koji smo mi opremili sa 80.000 maraka. Izbace nas u područnu školu ovdje, dio prostora gdje nismo imali struje, gdje nismo imali vode, gdje nismo imali kanalizaciju, nismo imali ništa. Dali su nam 300 kvadrata. Kad smo vidjeli?! Morali smo svaki put kad ostanemo sat vremena, ma 15 minuta posle tri sata, morali smo da plaćamo 20 maraka za korišćenje tog prostora. A tada smo imali dva projekta gdje je 24 bilo zaposlenih. Znate li šta znači 24 ljudi imati zaposlenih, a nemaš prostor?! To je 24 na regiji, znači, Srebrenica, Bratunac, Milići, Vlasenica, Šekovići, to je jedan veliki projekat bio od Fondacije In i Savjeta Ministara. Ti ne smiješ donatoru reći da nemaš prostor. I suočavaš se sa haosom. Izbace te dan po održavanju državnog takmičenja gdje su Rotarijanci iz 4-5 država došli da nas podrže, gdje je trebalo obezbjediti za nekoliko operacija naše djece da se odradi. Pazite vi, poslije toga, sljedeći dan te izbace jer ti nisi podoban. A što baš nas. tamo je bilo i drugih nevladinih organizacija. I izbace nas. Mi smo došli tu. E onda su nam ponovo uzeli dio prostora kad smo mi za djecu sredili, s obrazloženjem za područno obdanište, pa su uzeli još jednu prostoriju. Mi vidimo gdje to idemo. Uglavnom, preko Hilsverka, kao implementatora, Fondacija Stepić nam napravi ovaj objekat. Dve hiljade i šesnaeste godine, Ćamil Duraković i ekipa hoće da nas izbace odavde pod obrazloženjem da mi ne radimo. I ti stalno imaš borbu, protiv koga? Pitaš se protiv koga. Da li je to sistem, da li je to jedan čovjek, da li su to političari. Uvijek nekom nešto treba od nas i uvijek treba baš ovaj prostor. Pa napravite sebi kuću, napravite sebi objekat s funkcijom. Pustite nas da živimo.“
Naša sagovornica navodi da je porazno da u 21 vijeku ima mnogo mladih osoba iz kategorije lica sa poteškoćama u razvoju koje nikad nisu otišle na neko kulturno dešavanje ili ušli u kafić i restoran i koji su skrajnuti na društvenu marginu. Na svake dvije godine su izbori, da li lokalni ili opšti, i svaki put iznova i iznova moramo političare da upoznajemo sa našim radom, problemima i rezultatima, iako većina njih vrlo dobro zna situaciju podsetila je i istakla predsjednica udruženja roditelja hendikepirane djece i omladine „Leptir“ iz Srebrenice Željka Katanić.
Inkluzija, edukacija i obrazovanje, podrška i empatija, svijest o pravima i uklanjanje stigmatizacije i predrasuda su osnovni preduslovi za bolji položaj ranjivih kategorija stanovništva , naročito lica sa hendikepom i posebnim potrebama. Nas je interesovao i stav građana koliko nadležni organi, vladajuće strukture i političari vode računa o ovim ljudima.
I građani su mišljenja da im se ne posvećuje pažnje uz opasku da nemaju dovoljno informacija, a ovm potvrdiše i navode gospođe Katanić da ima i medijske blokade kada su oni u pitanju. Kako su građani u ankteti rekli žao im je, ne brine se o osobama koje imaju poteškoće i probleme u razvoju, a para se ima za „neke budalaštine“. Mišljenja su i da se može bolje, da ove osobe imaju neka socijalna primanja, ali moglo bi i trebalo bi sigurno više. Građani su bili i kritični konstatujući da trebamo svi kao društvo i kao zajednica da više podstičemo i da budemo okrenuti toj kategoriji našeg društva.
Oni su dio društva, a njima nikad nije pruženo dovoljno pomoći. Potrebno je još više djelovati i da radimo svi zajedno i kao institucije i kao građani i pojedinci, da se organizujemo, ali kakva je država tako i idemo, smoakrični su građani.
Dijelove emisije u kraćem video formatu postavićemo na You Tube kanal radija Osvit, pa ih, uz priloge iz naših ostalih emisija iz ovog ciklusa možete pogledati i dodatno se informisati o detaljima koja prate izborni proces i predizborne kampanje.
Na spotify kanalu radija emisiju možete poslušati u audio formatu:
https://podcasters.spotify.com/pod/show/radio-osvit-zvornik/episodes/Izbori-se-e2oud8p
